“Nije znanje znanje znati, već je znanje znati znanje dati”
Naši dragi VUŠovci još jednom su se pokazali kao sposobni, kreativni i zahvalni mladi ljudi, odlučivši nagraditi nekoga tko je na njih utjecao vrlo pozitivno, našu profesoricu Anu Perišić. VUŠovci su odlučili istražiti malo više o ovoj prekrasnoj gesti te su postavili nekoliko pitanja našoj studentici koja je inicirala ovu gestu, Anđeli Bumbak, koja im je srdačno približila cijelu priču.
Koji je bio povod ovakve geste?
-Povod geste koju smo organizirali za profesoricu Anu Perišić je upravo njena predanost radu, želja da uistinu naučimo gradivo (makar jedno te isto ponovila nebrojeno puta). Njena nesvakidašnja, neiscrpna ljubav prema poslu koji radi, samim tim prijateljski odnos prema svakom od nas te smjesak na licu i rjesenje u situaciji kada ga ni sami nismo imali.
Kako si došla do ideje za čeličnu skulpturu?
– Do ideje da profesorici Ani priredimo nešto nisam došla sama, zapravo sam je samo izrealizirala. Imamo grupu na WhatsAppu u kojoj je kolegica Kristina E. nakon jedne od mnogih divnih gesti naše profesorice Ane spontano spomenula kako je stvarno zaslužila da je se “nagradi”… mislim da je tako sve samo krenulo… Većina ekipe se naravno slozila, mislin da to uopće nije bilo upitno! Stvar je samo bila kako, s čim, što je dovoljno posebno za nju toliko posebnu? Bacili smo se na razmišljanje… Bile su tu razne jednako divne ideje, ali kako je samo jedna dolazila u obzir, čak smo i nekoliko anketa radili kako bi donili konačnu odluku haha. I tako je ispalo da se većina složila sa mojom idejom da profesorici poklonimo čelični ručni rad, iza kojeg se krije zapravo jedna divna i posebna priča. Taj čelični rad je izradio čovjek sa Parkinsovom bolesću i slabijim sluhom, koji to koristi kao radnu terapiju. Objasnila sam gospodinu (Siniša Burazer) kako želimo da rad prikazuje našu profesoricu tijekom online nastave kako markerima pise po svojoj ploči od kuće te se nama snima kamerom. Također smo na ploči napisali tekst: “Nije znanje znanje znati, vec je znanje znati znanje dati.”, što zapravo dovoljno govori o našoj profesorici. Uz čelični kipić, profesorici smo poklonili i jednu posebnu zračnu biljku (da, zračnu…). Htjeli smo da sve bude posebno, baš kakva je nasa profesorica Ana! Iako sam rekla već milion puta, imam potrebu i ovom prilikom ponoviti… Prvenstveno sam zahvalna što smo imali priliku poznavati tako divnu profesoricu! A također moram naglasiti kako sam neopisivo ponosna na svoje kolege, sto smo zajedno napravili jedno malo čudo! Mislim da ovo sto smo napravili nije bas česta gesta, pogotovo ako uzmemo u obzir da se jos ne pozdravljamo od fakulteta haha. Smatram da je ovo samo jedan mali primjer kako se u ovom ludom svijetu koliko god teško bilo ipak isplati biti dobar čovjek drugome.
Kako je ostatak studenata reagirao na tvoju ideju?
– Bilo je jako emotivno, svi smo bili silno uzbuđeni oko iznenađenja, a dojmovi se još nisu potpuno slegli. Mislin da će i za 100 godina kad vidimo fotografije od toga dana biti toplo oko srca. Stvarno jedna predivna, za život vrijedna uspomena.
Našoj Anđeli se zahvaljujemo što nas je upoznala sa ovom prekrasnom gestom i podsjetila nas da ne treba uvijek biti posebna prilika da bi nekoga nagradili za dobro koje čini, već da iz dana u dan možemo obradovati nekoga i stavljati osmjehe na lica ljudi koji to zaslužuju. Bravo!
